Kako razviti samopouzdanje i samosvijest kod djece

Često se naša djeca pitaju što čine i kako čine, promišljaju o sebi i postavljaju si pitanja kakva su ona zapravo. Na taj način stvaraju sliku o sebi i to traje cijeli život, ali u periodu školovanja je to najintenzivnije.

Postavljajući si ta i druga pitanja, djeca traže odgovore na njih i na taj način pokušavaju stvoriti doživljaj svijeta, način komuniciranja sa svijetom i nastoje bolje razumjeti sebe.

Djeca se međusobno uspoređuju u vrtiću, školi, športskim klubovima, s prijateljima, unutar različitih skupina kojima pripadaju i tako spoznaju svoje vrijednosti i sposobnosti.

Vrednovanje sebe u odnosu na druge donosi im pozitivne, ali i negativne informacije o njima samima i oni točno znaju u čemu su jaki, a koje su im slabosti.

Samopouzdanje i samosvijest počinju razvijati baš kroz takvo vrednovanje samoga sebe.

Zato je bitno da ova dva pojma ne poistovjećujemo jer oni se razlikuju i nemaju isto značenje, iako su usko povezani. Važno je da ih razlikujemo, ali i da ih razvijamo kod djece.

SAMOPOUZDANJE – je mjera za ono što smo sposobni učiniti, u čemu smo dobri ili loši, što možemo, a što ne možemo postići, kakve su nam sposobnosti i vještine.    

SAMOSVIJEST - je znanje koje imamo o sebi i doživljaj toga tko smo, što mislimo o sebi takvom kakvi jesmo i kako se odnosimo prema tom znanju.

Tako neko dijete može biti dobro u matematici, ali ne i u engleskom. Dobar u plivanju, ali ne i u pjevanju. Što je bolji u matematici i plivanju time njegovo samopouzdanje na tim poljima sve više raste. Međutim, to što nam je dijete dobro u matematici i plivanju, ne znači da će mu pomoći da bude dobro i u engleskom i pjevanju. Zato je bitna razvijena i zdrava samosvijest, da se dijete zna nositi sa svojim neuspjesima. Razvijeno samopouzdanje kod djeteta, ne znači da dijete ima dobru sliku o sebi. Iskustvo pokazuje da ima dosta djece , ali i odraslih ljudi koji su uspješni u školovanju i završili su škole, a ne znaju tko su, što žele i često nisu sretni.

Samopouzdanje je vezano za djetetovo postignuće, dok je samosvijest vezana za djetetovo postojanje.

Roditelj može pomoći djetetu razvijati samopouzdanje da ga objektivno pohvaljuje za sva njegova postignuća, da djetetu daje povratnu informaciju o njegovim sposobnostima i vještinama. Veliku ulogu u razvijanju samopouzdanja kod svog djeteta roditelj ima i u pomaganju u razvijanju osjećaja sposobnosti.

Velik broj djece često prati nerealan osjećaj o njihovim sposobnostima, misle da nisu sposobni, da su manje sposobni od drugih i da iako vježbaju ili treniraju neće uspjeti. Zato je bitno roditeljsko vođenje u dobrom smjeru s podrškom i poticanjem.

Na samosvijest možemo gledati kao na unutarnji stup koji nas može držati stabilno, sigurno, „dobro u svojoj koži“, ali on može biti i nestabilan i mi se osjećamo krivo, nesretno, nesigurno.

Zašto je bitna samosvijest ?

Dijete koje ima dobro razvijenu samosvijest manje je ranjivo, ima bolje odnose s drugom djecom i odraslima, sretnije je i uživa u životu.

Roditelj treba djetetu pomoći da razvije i kvantitativnu i kvalitativnu dimenziju samosvijesti.

Kvantitativna dimenzija svijesti je svjesnost o nama kao osobi, kakva smo mi to osoba npr. volimo li društvo ili samoću, volimo li govoriti pred velikom skupinom ili ne, jesmo li osjetljivi na nepravdu ili nas to baš i ne dotiče.

Kvalitativna dimenzija je svjesnost kako se nosimo time što znamo o sebi, jer kako se nosimo, tako ćemo moći ili ne, odvojite svoje neuspjehe od nas kao osobe. To je jako bitno jer tada će dijete moći reći: „ Dobio sam jedan jer nisam učio, ali to ne znači da sam glup, da ne mogu naučiti taj predmet. „

U razvijanju samosvijesti kod djeteta bitne su reakcije roditelja prema djetetu koje mogu najčešće ići u dva pravca:

  • Pravac u kojem prihvaćamo i poštujemo naše dijete baš takvo kakvo je sa svim njegovim pozitivnim i negativnim stranama
  • Pravac vrijeđanja, okrivljavanja i odbacivanja jer nije onakvo kakvo smo mi zamislili da bi trebalo biti

Sigurno, da je prvi pravac, pravi izbor reakcije prema djetetu, jer on će razvijati zdravu i dobru samosvijest kod djeteta. Ako mi prihvatimo i pozitivne i negativne strane djeteta, prihvatit će i dijete samo i voljet će se baš takvo kakvo je.

Kako možemo prepoznati ima li naše dijete problema sa samosviješću ? Najčešći znakovi su slijedeći:

  • Dijete je povučeno i sramežljivo
  • Privlači pozornost neodgovarajućim ponašanjem ( agresivnošću, zadirkivanjem, glupiranjem )
  • Dijete je previše samokritično, plačljivo
  • Pokazuje nepovjerenje prema drugim ljudima, ima potrebu da ugađa drugim ljudima, da se ispričava za sve što je uradilo
  • Osjeća strah od toga da pokuša nešto novo, teško mu je donijeti odluku ili neki izbor

Kako roditelji mogu pomoći ?

  • Djetetu treba pokazati svoju ljubav i to bezuvjetnu, kakvi god da su vi ih uvijek volite i to dijete treba osjetiti i doživjeti i kada je uspješno, i kada mu ide teže, i kada sve uradi kako treba, i kada griješi.
  • Budite iskreni s vašim djetetom. Oni našu iskrenost ili neiskrenost uvijek osjete. Ono što mu govorite to moraju govoriti i vaše oči, tijelo i glas.
  • Vidite i slušajte vaše dijete, razgovarajte s pogledom „oči u oči „ i stvarno ga čujte ono što vam poručuje. Razumijte njegovo trenutno stanje, njegove osjećaje.
  • Kada hvalite i kada kritizirate budite određeni, neka točno zna na što mislite , a ne da koristimo neke opće fraze.
  • Kada kritizirate nikada ne kritizirajte ličnost djeteta, već samo njegovo ponašanje. npr. „ Nije u redu da uzimaš bratove stvari “ umjesto „ Zločest si „
  • Koristite osobni jezik – ja poruke, kada želite nešto reći. Polazimo od sebe i pričamo kako mi vidimo stvari i kako se u tome osjećamo, a ne o djetetu. Npr. ako dijete ima problema u školi nećemo reći „ Moraš početi učiti, bez učenja nema dobrih ocjena, znaš da to moraš popraviti, nego ćemo krenuti od sebe i djetetu reći „ Vidim, nešto nije u redu,   imaš li problema u školi ? Voljela bih čuti nešto o tome. Mogu li ti pomoći ? „ Sada dijete osjeti vašu iskrenu zainteresiranost za njega, vidi da ga stvarno primjećujete i ono se samo okreće prema sebi, promišlja i traži rješenje za novonastalu situaciju.

Roditelj ne samo da treba pomoći svom djetetu u razvijanju samopouzdanja i samosvijesti, nego treba i svojim primjerom pokazati kako voljeti samoga sebe i kako se to mi odnosimo sami prema sebi.

I na kraju važno je reći da roditelji ne trebaju zaboraviti da je odgoj dvosmjerni proces, roditelji pružaju djeci, ali i djeca roditelju. Biti roditelj znači da se stalno oplemenjujemo i razvijamo kao ljudi, a samim tim i postajemo bolji ljudi. Ako to još i kažemo našoj djeci i to će im dobro doći za razvoj njihove samosvijesti.

Dragana Barbir, prof. školske pedagogije